Mladi crnogorac, đetić, otvorio ‘firmu u beograd’.
Prvi radni dan na poslu sjedi on u kancelariju, kad ga sekretarica
obavijesti da su došla tri čovjeka i hoće kod njega.
On se zavali u fotelju i uze telefon u ruke i reče sekretarici da ih
uvede.
Dok su oni sjedali, počne crnogorac da “priča u telefon”.
– jel’ to tomo Nikolić? Đe si Tomo, đe si junače, što činiš? Bato ođe!
Jesi li mi ono završio? E, vala, svaka tebe častTsokole moj! Zna’ sam
Ja, bogumi. Ajd čujemo se.
Zatim kao okrene drugi broj:
– Đe si Milo? Đe si rode? Đe si sokole moj? Bato ođe!
Sad sam priča’ sa Tomom i sve sam vam dogovorio,
pa vi sada nastavite posa’. Ajd čujemo se.
Opet kao okrene treći broj:
– Alo, jesi li to ti Ivice? Bato ođe! Kako si mi presjedniče, što
činiš jado? Mogli bismo na po jedno piće, aaa, što veliš? No,
evo upravo mi uđoše klijenti, pa ćemo se čuti kasnije, moj Ivo,
kućo junačka.
Kada je spustio slušalicu okrene se ka “klijentima” i reče:
– Dobar dan. Što mogu učinjet za vas, evo slobodno?
A jedan od one trojice reče:
– Mi smo iz pošte. Došli smo da vam priključimo taj telefon …
